Holivud je dugo imao vrlo stroga pravila u pogledu onoga šta se može a šta ne može prikazati na filmskom platnu. „Kodeks proizvodnje filmova“, poznat i kao „Hejsov kodeks“, nazvan po tadašnjem predsedniku Udruženja filmskih producenata i distributera Amerike (MPPDA), zabranjivao je prikazivanje bilo kakvih seksualnih odnosa (posebno između belih i crnih osoba), nagih tela, izrugavanje crkve, pa čak i psovanje. Kakva se samo prašina digla posle Bretovog „Iskreno, draga, baš me briga“ (Frankly, my dear, I don’t give a damn) u klasiku „Prohujalo sa vihorom“ davne 1939. godine kada je Holivud želeo da izbaci tu, sada već vrlo poznatu rečenicu.
Kodeks je donet 1933. godine u cilju promovisanja konzervativnih društvenih vrednosti. Iako nije eksplicitno naglašeno, istopolni odnosi i „ostale perverzije“ bile su podrazumevano zabranjene i za spominjanje, a kamoli prikazivanje. Britanski film „Žrtva“ iz 1961. bio je prvi film u kojem je upotrebljena reč „homoseksualnost“ i zbog toga nije ni bio prikazan u SAD-u. Tako je Dirk Bogard, zvezda tog filma, postao jedna od prvih gej ikona. Britanski „Momci u koži“ iz 1964. imao je više sreće u SAD-u, iako je jedan od glavnih likova gej muškarac. Dolaskom šezdesetih i pojavom televizije kao konkurentskog medija filmu, ciljna grupa filmova postaju tinejdžeri koji ne prihvataju vrednosti postavljene od strane generacije njihovih roditelja. „Hejsov kodeks“ je ostao najoštriji oblik cenzure filmova. Konačno je ukinut 1968. i zamenjen sistemom rejtinga, od kojeg zavisi distribucija filmova, a koji sačinjavaju roditelji iz različitih sfera života.
Homoseksualni sadržaji su oduvek bili više cenzurisani od heteroseksualnih. Film „Ali ja sam navijačica“ (1999) dobio je rejting NC-17 (samo za starije od 18) zbog scene masturbacije, dok je „Američka pita“ iste godine za sličnu scenu dobila R (nije za mlađe od 17). Isto tako je drama „Dečaci ne plaču“ (1999) o transrodnom Brendonu zbog istopolne scene seksa dobila NC-17, dok je „pravilan seks“ u „Traži se cimerka“ (1992) dobila samo R. Primeri su mnogobrojni: „Henri i Džun“(1990) i „Stranputice“ (2004), „Nepoznata koža“ (2004) i „Neverna“ (2002)… Osim toga taj sistem je uvek zadavao oštrije rejtinge za seks nego nasilje. U dokumentarcu „Ovaj film još nije ocenjen“ rečeno je da su filmovi čak četiri puta više dobili oznaku NC-17 zbog scena seksa, nego nasilja.
STEREOTIPNA MAŠINA
Tridesetih godina Holivud uvodi novi tip likova – „tetkice“, koji su feminizirane verzije muškaraca, donose humor filmu, često plešu sa drugim muškarcima, ali su još uvek u vezi za ženama jer drugačiji odnosi nisu dozvoljeni. Tipični primeri su „Vesela raspuštenica“ (1934), „Melodija Brodveja“ (1929), ili prikazivanje kafića sa „tetkicama“ u „Divljakuša“ (1932). Poslednja dva nastala su pre uvođenja kodeksa, te su neke stvari bile dozvoljene. Pre donošenja kodeksa, bilo je mnogo više filmova u kojima su muškarci oblačili u žensku odeću, dok je obrnutih slučajeva bili znatno manje. Tu su „Gospođica debeljuca“ 1915), „Svidi“ (1914-1916) i „Čaplinova Žena“ (1915). Iako su uvođenjem kodeksa takvi filmovi ređe snimani, i dalje su pravljeni uz dozu humora i ismevanja.
Publika se smejala kad bi se muškarac obukao kao žena, ali ne i kada bi žena obukla mušku odeću. Mnogi su se smejali Toniju Kertisu i Džeku Lemonu u klasiku „Neki to vole vruće“ (1959), ali ne i Marlen Ditrih u „Maroku“ (1930). Ditrihovu je publika smatrala privlačnom u crnom odelu, dok su muškarci u ženskoj odeći služili za ismevanje. Isto tako, Ketrin Hepbern se oblači u mušku odeću da bi pobegla od policije u „Silviji Skarlet“ (1935).
Kodeks je stvorio još jedan tip likova. Gej muškarci i lezbejke sada su negativci sa nekim mentalnim poremećajem. Tipičan primer je „Drakulina ćerka“ (1936) gde ona kidnapuje devojku kako bi namamila momka koga želi da pretvori u svog saputnika. Takve zabrane su se ponekad mogle zaobići tako što se homoseksualnost samo implicirala. Vilijam Vajler je u svom filmu „Ben Hur“ (1959) rekao Stivenu Bojdu da igra Mesalu kao da je bio nekadašnji ljubavnik naslovnog junaka. Čarlton Heston, koji je igrao Bena Hura, toga nije bio ni svestan. U Hičkokovom „Konopcu“ (1948) implicirana je bliskost između dvojice ubica. Kjubrik je u svoj „Spartak“ (1960) ubacio razgovor između vojskovođe Krasa i roba. Kras govori da je svejedno da li voliš ostrige ili puževe, što predstavlja vrlo implicitan razgovor o homoseksualnosti, odnosno biseksualnosti. Scena je prvobitno izbačena, ali je vraćena u restauriranoj verziji. U „Rebeki“ (1940) gazdarica čuva stvari bivše gospodarice kuće, Rebeke, kojom je očigledno još uvek opsednuta. Takve stvari su zaobilazile holivudski „radar cenzure”.
„Dečji sat“ (1961) bavi se odnosom između dve žene, ali se jedna od njih ubija, ne prihvatajući svoja osećanja. Gej ljudi su tada prikazivani kao vrlo nesrećni ljudi, koji će često ubiti sebe ili druge zbog neuzvraćene ljubavi. Sličan je slučaj sa „Buntovnikom bez razloga“ (1955), kultnim tinejdžerskim klasikom sa Džejmsom Dinom u glavnoj ulozi. Plato, Džimov prijatelj, definitivno je gej muškarac zaljubljen u njega. Međutim, gej lik je ponovo doživeo tragičnu sudbinu braneći Džima od policije. Može se čak posmatrati da policija predstavlja homofobično društvo koje nije spremno za tako nešto. Publika je mnogo lakše prihvatala vezu između dve žene nego dva muškarca. Dve žene su im bile privlačne, čak i fantazija. Povrh toga, smatrali su to samo fazom ili eksperimentisanjem, te se nije toliko cenzurisalo.
Publika se smejala kad bi se muškarac obukao kao žena, ali ne i kada bi žena obukla mušku odeću. Mnogi su se smejali Toniju Kertisu i Džeku Lemonu u klasiku „Neki to vole vruće“ (1959), ali ne i Marlen Ditrih u „Maroku“ (1930). Ditrihovu je publika smatrala privlačnom u crnom odelu, dok su muškarci u ženskoj odeći služili za ismevanje. Isto tako, Ketrin Hepbern se oblači u mušku odeću da bi pobegla od policije u „Silviji Skarlet“ (1935).
Kodeks je stvorio još jedan tip likova. Gej muškarci i lezbejke sada su negativci sa nekim mentalnim poremećajem. Tipičan primer je „Drakulina ćerka“ (1936) gde ona kidnapuje devojku kako bi namamila momka koga želi da pretvori u svog saputnika. Takve zabrane su se ponekad mogle zaobići tako što se homoseksualnost samo implicirala. Vilijam Vajler je u svom filmu „Ben Hur“ (1959) rekao Stivenu Bojdu da igra Mesalu kao da je bio nekadašnji ljubavnik naslovnog junaka. Čarlton Heston, koji je igrao Bena Hura, toga nije bio ni svestan. U Hičkokovom „Konopcu“ (1948) implicirana je bliskost između dvojice ubica. Kjubrik je u svoj „Spartak“ (1960) ubacio razgovor između vojskovođe Krasa i roba. Kras govori da je svejedno da li voliš ostrige ili puževe, što predstavlja vrlo implicitan razgovor o homoseksualnosti, odnosno biseksualnosti. Scena je prvobitno izbačena, ali je vraćena u restauriranoj verziji. U „Rebeki“ (1940) gazdarica čuva stvari bivše gospodarice kuće, Rebeke, kojom je očigledno još uvek opsednuta. Takve stvari su zaobilazile holivudski „radar cenzure”.
„Dečji sat“ (1961) bavi se odnosom između dve žene, ali se jedna od njih ubija, ne prihvatajući svoja osećanja. Gej ljudi su tada prikazivani kao vrlo nesrećni ljudi, koji će često ubiti sebe ili druge zbog neuzvraćene ljubavi. Sličan je slučaj sa „Buntovnikom bez razloga“ (1955), kultnim tinejdžerskim klasikom sa Džejmsom Dinom u glavnoj ulozi. Plato, Džimov prijatelj, definitivno je gej muškarac zaljubljen u njega. Međutim, gej lik je ponovo doživeo tragičnu sudbinu braneći Džima od policije. Može se čak posmatrati da policija predstavlja homofobično društvo koje nije spremno za tako nešto. Publika je mnogo lakše prihvatala vezu između dve žene nego dva muškarca. Dve žene su im bile privlačne, čak i fantazija. Povrh toga, smatrali su to samo fazom ili eksperimentisanjem, te se nije toliko cenzurisalo.
Mnogi glumci nisu želeli da prihvate uloge gej muškaraca u filmu plašeći se da će oni sami biti tako okarakterisani. Bilo je na desetine brakova sklopljenih kao maska. Najpoznatiji takav brak je brak Roka Hadsona i Filis Gejts. Hadson je pedesetih i šezdesetih godina često igrao glavnu ulogu, „srcolomca“. Pošto nije želeo da rizikuje svoj imidž i karijeru, odlučio se za takav brak. Hadson je 1985. godine postao prva poznata ličnost koja je umrla od side. U filmovima se homoseksualnost i dalje prikazivala kao bolest. U filmu „Čaj i saosećanje“ (1956) glavni lik mora da se „leči“ zato što ga ne zanimaju sport ni devojke. Robert Redford igra biseksualca u filmu „Unutar Dejzi Klouver“ (1965). To je jedan od prvih filmova u Americi u kojem se lik ne srami svoje seksualnosti, niti se ubija zbog nje.
Sve do sedamdesetih godina mejnstrim Amerika se nije usuđivala da stavi jasno deklarisanog gej muškarca u centar priče, mada su neke nezavisne produkcije bile slobodnije. Holivud je učio javnost šta da misli o homoseksualcima, ali i šta da oni misle o sebi. Ako se homoseksualnost tretira kao bolest na platnu, zašto i ljudi ne bi sebe smatrali bolesnima? Šta ih sprečava da se odvoje od društva, budu usamljeni i ubiju? To je ono što su videli na platnu. Publika se već nekoliko decenija navikavala da homoseksualce uvek čeka smrt na kraju, bilo od svoje ili tuđe ruke. Nešto je moralo da se promeni.
KRAJ PRVOG DELA TEKSTA
PRVI DEO DRUGI DEO TREĆI DEO
PRVI DEO DRUGI DEO TREĆI DEO
No comments:
Post a Comment